Tekst Deklaracije
 

DEKLARACIJA VRHOVNOG ZAPOVJEDNIŠTVA HRVATSKIH NACIONALNIH OSLOBODILAČKIH SNAGA

Nacionalno samoodređenje temeljno je ljudsko pravo, sveopće i fundamentalno, koje priznaju sve članice Ujedinjenih naroda; pravo koje se ne može zanijekati ni uskratiti bilo kojoj naciji, bez obzira na njezinu teritorijalnu veličinu ili broj stanovnika. Samo stanovnici povijesno određenog i omeđenog teritorija mogu objektivno i kompetentno odlučivati i svojim budućim tijekovima i sudbini. Bilo koja sila koja nameće svoju volju protiv volje jedne nacije mora biti označena nikako drugačije nego kao okupaciona, a kao što se to općenito priznaje, okupacija se može održati isključivo golom silom.
Ovo opće, prirodno i ljudsko pravo uskraćeno je mnogim nacijama, čak i od Ujedinjenih naroda, ili bolje rečeno Ujedinjenih zemalja, koje su se svojim potpisima obvezale podupirati i poštivati načelo nacionalnog samoodređenja. Hrvatska se nalazi među nacijama kojima se niječe pravo samoodređenja.
U današnjoj geopolitičkoj terminologiji, i u stvarnosti koju ta terminologija predstavlja, ime Hrvatska zvuči čudno, čak i tjeskobno. Spleteno mitovima, strahovima, lažima i neshvaććanjima iz prošlosti, ovo je ime ili gurnuto u namjernu zaborav ili je prisilno nijekano. Stoga, unatoč do nedavno neprekinutog trinaeststoljetnog postojanja i pravnog kontinuiteta kao države, čovjeku se danas hrvatska država pričinja kao neka legenda, fikcija ili fantazija. Usporedno s tim  zastrašujućim svjetskim neznanjem ili šutnjom, na pozornici suvremene povijesti pojavili su se narodi i uspostavljene su nove države. Iz dalekih krajeva, odakle su nam novinari i učenjaci pisali o čudnim, divljim plemenima, rodile su se nove nacije, proklijale su urođeničke kulture iz gotovo ničega. Nezavisnost tih novostvorenih nacija silom je iznuđena i uspostavljena oslobodilačkom borbom. Buđenje nacionalne svijesti postaje općenito dubok i duševni proces, a borba za slobodu, koja je prirodni nastavak toga procesa, temelji se na dubokom moralnom načelu i temelju.


Male nacije znaju da su malene, ali se dižu protiv nepravednih posljedica ove stvarnosti: ignoriranja njihove vrijednosti i sile kojom se diktira njihovom sudbinom. Male nacije posvjedočuju svoju nacionalnu nezavisnostborbom za slobodu, pa čak i kidnapiranjima, bombama i umorstvima. Nužda da se postigne sloboda veća je i jača od legaliteta koji velesile propovijedaju braneći svoje argumente u prilog bezobzirne sile i ubojitog oružja.
Napose poslije Drugog svjetskog rata, važnost nacionalnog oslobođenja očituje se kroz primjerenu aktivnost, na svim stranama. Hrvatska nacija, koja je jedna od najstarijih u Europi, ne može niti hoće više zatomljivati svoje postojanje niti izbjegavati svoju odgovrnost u suvremenom svijetu, samo zato da bi sačuvala neki imperijalistički "mir". Stoga, odbacujući sve predrasude i svaki ekskluzivizam, obračunavajući s pogreškama i nesporazumima prošlosti, svjestan činjenice da nema svetije vrijednosti od slobode i vjere u vlastitu zemlju, hrvatski narod započinje iznova borbu za slobodu, i naglašava slijedeće razloge za ponovnu obnovu te borbe:

  1. Hrvatska državna suverenost ukinuta je nakon punih trinaest stoljeća neprekinutog postojanja kao legitimne države. Hrvatska je nacija podvrgnuta fašističko-monrhističkoj diktaturi srpskih kraljeva kroz umjetnu i prisilnu jugoslavensku državu. Nakon svršetka Drugog svjetskog rata izvršen je nad hrvatskim narodom besprimjeran i nečuven genocid, pod geslom "bratstva i jedinstva", u ime integracionističkog jugoslavizma i mračnog, neljudskog internacionalizma hitlerovsko-staljinističkog tipa. Teror hrvatske okupacije stišao se 1966., da bi se 1971. obnovio u još brutalnijem izgledu.
  2.  Hrvati su ugnjetavani, ponižavani i vrijeđani zbog svog ponosa i nacionalnog dostojanstva. Ni u svojim kućama, kao ni u svojoj domovini, oni nemaju nikakvih prava, nego su opterećeni teškim, besprimjerenim obvezama. Hrvatsko moralno i materijalno vlasništvo Beograd raspodjeljuje po svojoj volji. Putem poreza i bogatstvom zemlje Hrvati su prisiljeni uzdržavati onaj isti sistem koji ih uzdržava.
  3. Bez obzira na nametnute moralne i povijesne obveze, nijedna bogata, jaka država ne poštuje preporuku Generalne skupštine Ujedinjenih nacija da odvoji 0,5% svoga nacionalnog dohotka u korist nerazvijenih zemalja. Od 1945. do danas Hrvatskoj se oduzima 8% od njezinog nacionalnog dohotka. Prema procjeni Ujedinjenih nacija , ozbiljno se ugrožava biološki i kulturni rast neke nacije ako joj se sistematski otkida već i 4% njezina nacionalnog dohotka.
  4. Golom silom unutar granica, i pomoću materijalne, vojne i špijunske potpore koju Jugoslaviji pružaju Istok i Zapad, držane su skupa u proturječju nezdružive nacije, nasilno držane u jedinstvu pod srpskom dominacijom, u jedinstvu u kojem se mentaliteti, kulture i sistemi nikako ne trpe. Pošto su prije toga stoljećima živjele svaka svoj posebni život unutar potpuno različitih država i kulturnih sredina, te su nacije stvorile svaka zasebno vlastiti pogled na svijet. I makar se služe istim rječnikom, izvor i temelj njihovih intelektualnih izražaja naprosto je neshvatljiv drugim nacijama s kojima žive.
  5. Sveukupno komadno osoblje Jugoslavenske armije, koja služi unutar hrvatskog nacionalnog teritorija, sastoji se od članova srpske narodnosti. Srbi sačinjavaju ogroman postotak policije u Hrvatskoj. Ključne položaje u sudskim institucijama, administraciji, pravu, partiji i u ekonomiji također zauzimaju Srbi. Hrvati koji služe u tim ustanovama obične su brojke bez moći, bez snage ili utjecaja. Ta neprirodna i neljudska stvarnost održava se silom i prikriva jednim geslom: narodnim jedinstvom. U to geslo, neprestano ponavljano, nitko više ne vjeruje, ni okupatori ni malobrojni kvislinzi, bez obzira koliko su nisko pali u svojim zločinima i izdajstvu.
  6. Hrvati su isključeni kod svih odluka; njima se odluke naprosto priopćavaju "post factum".
  7. Danas, kad se dijalekti donedavna primitivnih plemena razvijaju u nove, moderne jezike, Hrvatska gramatika i pravopis, koji su sačuvani na spomeniku iz godine 1100, pisanom hrvatskim pismom i jezikom, zabranjuju se i spaljuju. Vodi se mahnit napad, bez presedana bilo kada i bilo gdje, na hrvatski jezik, i to zbog toga što je on središte, između ostalih vrednota, i moralne nauke koja propovijeda dostojanstvo i slobodu; snaga koja se opire manipuliranju nečijom sudbinom i postignućima.
  8. Nošenje hrvatskog grba, uklesanog na hrvatskom kamenom spomeniku iz 9. stoljeća, izjednačuje se sa zlom.
  9. Pjevanje starih rodoljubnih, pa čak i sentimentalnih hrvatskh pjesama označuje se kao urotnički, čak teroristički čin, uperen protiv jugoslavenskog bratstva naroda.
  10. Na lukav se način sustavno smanjuje prirodni rast hrvatskog pučanstva. Istovremeno, pomoću ekonomskog izrabljivanja, političkog pritiska i policijskog terora, najvitalniji dio hrvatskog stanovništva prisiljava se na emigriranje. Kroz taj se novi oblik genocida vrši sustavno i namjerno istrebljenje hrvatskog naroda.
  11. Udžbenici u svim jugoslavenskim školama savršen su primjer srpske vještine u povijesno-političkoj reportaži, najizvorniji izraz srpskog duha, onako kako se izražava u djelu Petra Petrovića Njegoša, u kojem on pjeva i slavi genocid nad muslimanskim življem, koje je uvijek bilo sastavni dio hrvatskog naroda.
  12. U ime "bratstva, jedinstva i socijalizma" šiba se po glavi izmučene Hrvatske. Nasilno se provodi, kroz provjerene fašističko-staljinističke metode, sustavna kolonizacija hrvatskog nacionalnog bića. Prema statistikama Amnesty International-a, najpoznatije svjetske organizacije koja se brine za političke zatvorenike, u Jugoslaviji, ili točnije rečeno, u Hrvatskoj i na Albanskom Kosmetu, ima više političkih zatvorenika negoli u bilo kojoj istočnoeuropskoj državi, isključivši Sovjetski Savez, koji ima 250 milijuna stanovnika. Tu ječinjenicu otvoreno priznao u jednom intervjuu jugoslavesni diktator Tito prigodom posjeta Švedskoj ove godine. Osude na prisilan rad dostižu do dvadeset godina ičesto se kasnije pretvaraju čak u smrtne kazne. Rafinirani, različiti i krvavi oblici torture redovito su sredstvo kojim se teroriziraju zatvorenici i izvlače njihova "priznanja". Kad je potrebno, zatvorenike jednostavno ubijaju.
  13. Skučivanje slobode u ime propagiranih "društvenih ciljeva" svakodnevni je događaj i stavrnost. Neslaganje i kritika jesu privilegij koji okupatorske sile pridržavaju isključivo za sebe. To se neprirodno stanje održava i nastavlja kroz sudske osde, zločinstva, samokritiku, likvidacije i, prečesto, pomoču vojne i političke potpore zapadnih demokratskih zemalja.
  14. Treba također naglasiti da su sve od 1918., kad je u Versaillesu stvorena imperijalistička Jugoslavija, Hrvati bili i ostali nepoželjan element u jugoslavenskoj diplomaciji. Za ilustraciju neka posluži kao primjer sastav jugoslavenske ambasade u Washingtonu, gdje je smještena najbrojnija jugoslavenska diplomatska delegacija na svijetu: Od 12 akreditiranih diplomatskih jugoslavenskih ambasadora u Washingtonu od 1970. osam ih je srpske nacionalnosti, dva su Slovenca, jedan Židov, jedan Makedonac, nijedan Hrvat. Od 19 namještenika u ambasadi u Washingtonu 1970., petnaestorica su srbi, jedan Crnogorac, jedan bez nacionalnosti i da su Hrvati (g. Ivan Perich i gđica Mira Blažević, sobarica jedne od ambasadorovih ena. Izabiranje sobarice za ambasadorske žene iz okupirane Hrvatske nije slučajno: ono dosta toga osvjetljava).

Sve što želimo postići za sebe jest stvar dužnosti, stvar aktivne odgovornosti, stvar obraćanja za pomoć Ujedinjenim nacijama i ustrajnost naše borbe za slobodu i naconalnu nezavisnost. Mi postavljamo pitanje Hrvatske kao pitanje slobode. Svijet ne može biti miran ako se hrvatskoj naciji niječu prava koja su priznata od svih naroda i svih država. Hrvatska je svijetu danas nužno potrebna, dok Jugoslavija, kao država, nema pravo na postojanje i to iz slijedećih razloga:

  1. Svi veliki imperiji i multinacionalne države tvorevine doživjele su prije ili kasnije neuspjeh u svojim integracijskim pokušajima, bez obzira koju nacionalnu ideologiju ili svjetovni nazor propovijedale ili željele ovjekovječiti, iz jednostavnog razloga: jer nisu uspjele ponuditi ni kulturnu ni bilo koju drugu vrstu hipoteze za skladni razvitak onih naroda koje su okupirale i koje drže podjarmljene snagom oružja. Do danas povijest nikad nije zabilježila ni jedan jedini primjer da bi jedna mnogonacionalna državna tvorevina uspješno i trajno riješila gorući povijesni problem – pitanje priznanja neovisnosti i individualnog suvereniteta svih svojih naroda.
  2. Povijesna pouka svih multinacionalnih imperija do danas glasi: despotizam ne uspjeva, ali se nikada ne popravlja. Nisu moguće nikakve demokratske promjene unutar Jugoslavije, niti bi se takve eventualne promjene mogle odrđati. Jugoslavija se može održati kroz stanovito vrijeme samo kao policijska država, utemeljena na srpskoj dominaciji i fašističko-staljinističkoj prisili.
  3. Jugoslaviju je nemoguće braniti s bilo kojega općenito priznatog suvremenog pravnog ili socio-filozofskog stanovništva. Unutar Jugoslavije, uz sustavnu genocidnu politiku protiv hrvatskog naroda, isto je tako biološki ugrožavan albanski narod. Beograd drži pod svojom okupacijom velik dio albanskog narodnog teritorija na kojemu živi gotovo polovica albanskog naroda. Beogradske okupacione sile upravljaju također i dijelom bugarskog i mađarskog nacionalnog teritorija.
  4. U usporedbi s brojem stanovništva, odgojne i tehnološke mogućnosti srpskog naroda nisu dovoljne da podjarme druge narode unutar Jugoslavije. I sam srpski narod postupno postaje nezadovoljan i opire se imperijalističkoj politici svoje vladajuće klike. Nijeda čast služiti kao policajac u tuđoj zemlji. Većina srpskog naroda svjesna je da će onaj tko ne poštuje prava drugih konačno izgubiti i svoja vlastita; jer nema slobode za onoga koji je ne da drugome. Dosljedno tome, hrvatski narod nije protiv srpskog naroda ili srpske slobode, nego protiv totalitarne, imperijalističke brutalnosti "velikosrpstva" koje, zaodijenuto stijegom prividne slobode i varavog imperijalizma, nijele Hrvatskoj pravo na neovisno postojanje i slobodu koja joj pripada.
  5. Svi albanci, bez obzira na njihova osobna politička uvjerenja, žele i podupiru konsolidaciju svoje domovine Albanije. Oni su u Jugoslaviji ne samo politički, nego i biološki ugroženi. U multinacionalnoj Jugoslaviji Albanci su brojčano četvrti i, zahvaljujući svome visokom natalitetu ubrzo će postati treći najbrojniji narod.
  6. U slučaju strane agresije na Jugoslaviju, neće se moći naći ni stotinu Hrvata koji bi bili voljni boriti se i dragovoljno umrijeti za Jugoslaviju.
  7. Kao što jugoslavenska povijest do danas jasno pokazuje, i kao što to potvrđuje i broj političkih zatvorenika u koncentracionim logorima, Jugoslavija je materijalno i duhovno velik izvor terorizma u Europi.
  8. Za razliku od svojih pljačkaških susjeda na Istoku i Zapadu, hrvatski narod nikada nije pokazao nijednu vrstu imperijalističkih naklonosti, čak ni tada kada je, na početku desetog stoljeća, broj stanovnika i vojna snaga hrvatske države bila jednaka Engleskoj iz toga doba.Međutim, Hrvatska je tada, kao i u vremenima najgorih narodnih tragedija, kroz kulturu dokazala svoje postojanje. Hrvati su značajno pridonijeli stvaranju suvremene civilizacije. Već u osamnaestom stoljeću tri su Hrvata bila imenovana članovima Francuske Akademije: Anzelmo Banduri, bizantolog, istraživač starina i nunizmatičar; Lujo Nikolič, astronom; i Ruđer Bošković, matematičar, astronom i filozof. Od sredine 15. do sredine 17. stoljeća, deset hrvatskih muslimana zauzimalo je najodgovornije položaje u turskoj državi, u vladi, vojnoj i vanjskopolitičkoj službi, tako da su ostavili snažan pečat u oblikovanju islamske kulture i njezine univerzalnosti. Hrvatska je jedina nacija u Europi koja ima velik broj islamskih vjernika među svojim građanima i na taj način služi kao prirodan i potreban most između istočno-bizantskog svijeta i ne-islamskih europskih država.
  9. Unatoč stotinama bitaka s tuđinskim okupatorom i besprimjerenoj propagandi genocidnog jugoslavesntva, hrvatski je narod uspio zadržati 80% od svog sveukupnog stanovništva na svome povijesnom teritoriju, a kad se vrate milijuni hrvatskih emigranata, taj će postotak biti još veći. Hrvatski narod nije velik, ali je zaslužio, svojim sudjelovanjem i oblikovanju i stvaranju suvremene civilizacije, brojem stanovništva i zemljopisnim strateškim položajem, da zauzme vrijedno mjesto među drugim slobodnim, suvremenim i ujedinjenim narodima svijeta. Od 33 postojeće europske države, 16 njih jesu po broju stanovnika manje od Hrvatske, a 18 njih zauzima mnji geografski prostor. U Aziji 22 države imaju manje stanovnika, u Africi 35, u Južnoj Americi 7, u Srednjoj Americi 11, U Sjevernoj Americi dvije, čak i u Oceaniji su dvije s manje stanovnika od Hrvatske.
  10. Postoji samo jedna Hrvatska – ali su milijuni Hrvata. Rastjerani po kontinentima s prebivalištem u gotovo svim državama i zemljama Hrvati emigranti, bez obzira na dio svijeta u kojem se nalaze i na položaj koji zauzimaju u društvu, ne mogu uspostaviti odnos sa zemljom koja im je pružila utočište sve do onog dana kad Hrvatska postane slobodna i suverena. Kao posljedica toga, i protiv svoje volje, oni unose nemir u cijeli svijet. Nužda da se borimo za Hrvatsku proizlazi iz obveze i dužnosti prema svojoj domovini. Hrvatski se narod opire prisilnom internacionalizmu i državnom teroru, a podupire međunarodna ljudska prava, slobodu i odgovornosti.
  11. Ne može se provesti sustavna iradikalna kolonizacija hrvatskog nacionalnog teritorija bez pogubnih posljedica za gospodarski razvitak, slobodu, duovni život i stvaralaštvo drugih naroda u Jugoslaviji. Srpski intelektualci na vlasti shvaćaju i posvjedočuju to gledište:
    "Duhovni život naroda manipulira se oko najbanalnijih pitanja vlasti, nacionalni dohodak potrošen ječim je proizveden i povijesna stvarnost ove zemlje ne određuje se nikakvom drugom perspektivom doli akumulacijama kriza, tako prikladnih za one na vlasti, ali tako opasnih za kulturu bez koje ne možemo preživjeti. Posjedujemo zaostalo ratarstvo, industriju koja se ne može natjecati s drugima, nisku produktivnost koja pada sve niže, bijedno i dezorganizirano zdravstvo, školstvo koje pripada dvanaestom stoljeću, masovnu nepismenost, nezaposlenost, izvoz radne snage i uvoz kapitala, naglo sve veće obogaćivanje malog broja pojedinaca, osiromašivanje širokih narodnih masa, hiperprodukciju kapitala, delinkvencije, prostitucije i korupcije, laž kao sredstvo komunikacije, krivotvoreni sistem informacija. Ovo nije kapitalizam, ovo nije socijalizam, ovo je lažno vegetiranje na dnu polubarbarskih oblika europske civilizacije, s tendencijom prema najdivljijim posljedicama."


Ocrtali smo temeljne razloge za naše nezadovoljstvo na to nametnuto državno jedinstvo i gubitak slobode, a sada ćemo dati glavne poteze naše borbe, u kojoj ćemo ustrajati do zadnjeg daha i konačne pobjede, dijeleći strahove i nade svijeta i prihvačajući naš dio odgovornosti u njegovoj sudbini.
Mi se borimo za jedinstvenu nacionalnu hrvatsku državu, u kojoj će hrvatska suverenost biti nedjeljiva, neotuđiva i na trajnoj snazi. Za nacionalne manjine koje žive skupa s hrvatskim narodom u jednom jedinstvu, u jednoj istoj domovini, jedinstven, nedjeljiv, neotđiv suverenitet hrvatskog naroda jest prvotni i neporediv temelj za njihovu zajedničku povijest, politički i pravni sustav, koji, razumljivo, prihvaća ispravno i neumitno priznanje i garanciju jednakosti za sve, u pravima i dužnostima, bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu ili političko uvjerenj.
Iznosimo hrvatsko pitanje kao pitanje slobode, kao novi oblik suradnje. Hrvatska, prema našem poimanju, jest država slobodnog naroda i pravednog društva, izvan svih ideoloških, političkih, gospodarskih i vojnih blokova, dobrovoljno sastajalište Istoka i Zapada. Hrvatska nije na ponudi na međunarodnoj dražbi, nego naprotiv, ona igra svoju integralnu ulogu u sudbini svijeta i dosljedno, mi se borimo za Hrvatsku koja će za sve narode biti ili draga prisutnost ili voljena domovina.

GLAVNI STAN HRVATSKIH NACIONALNIH OSLOBODILAČKIH SNAGA